(Propast Europske unije na hrvatski način)
Opet je pred nama jedna povijesna odluka… Čudo jedno… Već dugo nije bila… Neka povijesna, mislim… Tako da mi je već pomalo počela nedostajati. Srećom, u međuvremenu je bilo preko nekoliko povijesnih trenutaka, povijesnih izbora, povijesnih utakmica, povijesnih slaloma i slično. Pa sam već nekako preživio, sav u nestrpljenju i iščekivanju ovog trenutka…
Za koji dan nacija bi se ponovno trebala zaputiti prema biralištima. I svojim glasom sudjelovati u povijesnoj odluci: da li Hrvatska ulazi u Europsku uniju, ili ne… I to za svoje peneze. Tako da nitko ne može reći da je netko nekom platio kako da glasa. Ne, ne… Molim lijepo. Svi mi sami platimo. Da mozemo glasati kako nas volja. I svjim glasom doprinijeti donošenju te važne odluke.
Naravno da je odluka povijesna. Jer određuje našu budućnost. Način na koji ćemo živjeti. Što ćemo jesti, piti… Što ćemo smjeti, a što nećemo. Što ćemo htjeti, ubuduće ionako neće biti važno. Jer nas nitko neće pitati…
Obzirom na enormnu povijesnu važnost predstojeće nam odluke, naravno da je količina propagande kojom se neukom puku sugerira što bi trebao zaokružiti, jednostavno prestrašna. A sve sam se nešto nadao da će s promjenom vlasti biti manja. Barem malo manja. I da će konačno prestati emotivno-promotivni spotovi s Jacom na čelu. Nisu prestali… Već sada umjesto Jace svakodnevno gledamo čopor njih, od Zokija, Radomirka, preko Vece, pa sve do Nevena… Koji nam svi isto poručuju. Glasajmo ZA. Bit će nam puno bolje…
Da stvar bude gora, čak ni Jaca nije nestala. Već nam i ona svojim umilnim glasićem iz oporbe poručuje isto. Glasajmo ZA. Jer bit će nam puno bolje…
Pa što onda sad ja pokušavam postići ovim postom?
Ne vidim uopće smisao da pokušam rijetkima koji ovo budu čitali nametati neko svoje mišljenje. Objašnjavati za što bi trebali glasati. Ili protiv čega. Za to se brine vladin propagandni aparati. Financiran našim novčićima. Kojih ionako ima sve manje, pa i nije važno na što trošimo ovaj sitniš koji je preostao.
Ne pada mi na pamet niti praviti se pametan i rasipati se frazama tipa "stabilnost", "sigurnost" i ostalima kojima nas bombardiraju. Jer to su ionako gluposti u koje više nitko ne vjeruje. Pa bi to bilo čisto gubljenje vremena, što ne volim.
Nema smisla pisati niti da volim i sir i vrhnje. I kulen i seku… I oradu i pastrvu. I pticu i prasicu… Moje prehrambene navike i tako nemaju veze s bilo kakvim ulaskom ili neulaskom u nekakvu uniju. I sumnjam da će se promijeniti s bilo kakvim unijama. Jer moje prehrambene navike imaju veze jedino s ulaskom ili neulaskom u određeni restoran. Ne ulazim, na primjer, u restoran koji ne poslužuje meso. Ni mrtav. Radije odoh na hamburger koji spremaju na kiosku preko puta. Ma koliko nezdrav bio…
Ne sugeriram niti bojkot. Dapače… Najbolje bi bilo kada bi svaki čovjek otišao na referendum i zaokružio nešto. Po vlastitoj savjesti, bez ičijeg utjecaja. Pa kamo god nas to odvelo. Ali tada bismo makar znali da smo se odveli sami. Demokratskom većinom vlastite pameti. Ili vlastite gluposti. Ali nikog ne bismo mogli kriviti za bilo što. Kao što vjerojatno hoćemo, u trenutku kada odaziv na referendum bude 27.31% građana… Pa počnemo predbacivati jedni drugima zbog svoje zle sudbine, ma kakva ona bila...
Ono što pokušavam ovim čudnim, pomalo nabacanim tekstom, jest malom, običnom čovjeku ponuditi nešto što nitko ne nudi. UTJEHU… NADU čak… Pozvati malog čovjeka da za koji dan ode na referendum i po svojoj savjesti zaokruži odgovor koji mu se čini prihvatljiv. I neka to napravi bez ikakvog ustručavanja… Bez ikakvog straha. Jer štogod učinio, koju god opciju zaokružio, svejedno je…
Apsolutno svejedno…
Sad ispada da se opet pravim pametan ponižavam i obezvrijeđujem glas malog čovjeka... Što, naravno, uopće nije istina. Upravo suprotno, smatram da je glas svakog čovjeka važan. Jedan, jedinstven i nezamjenjiv. Uvažavam čak i one koji se poprilično neartikulirano i nerazumljivo glasaju. Sve dok se oni barem međusobno razumiju, dobro je. Ja ionako nisam važan u toj priči.
Ali, štogod napravio običan čovjek na referendumu, smisleno ili besmisleno, pametno ili ne, izišao ili ne izišao čak, potpuno je svejedno. I zasnovano je na čisto povijesnim činjenicama.
Ova naša mala državica oduvijek je kroz povijest bila predmet želje mnogih. Zbog obale, prirodnih ljepota, ravnica, rijeka, drveta, svejedno, svi su je željeli za sebe, pokušavali pokoriti, osvojiti. Čak su jedni druge napadali, da bi otjerali one druge, pa nesmetano mogli uživati u našim ljepotama.
Ali je ova naša mala državica ujedno oduvijek bila i prokletstvo svi koji su je ikada pokušali osvojiti. Ili pokoriti na bilo koji način. I to prokletstvo, na najgori mogući način…
Vratimo se daleko u povijest…
Dičimo se danas rimskim palačama i koloseumima, prekrasnim spomenicima povijesti koji su uspjeli ostati očuvani… No oni su tek pokazatelj jedne činjenice: stari su Rimljani željeli i pokorili područja naše male državice…. Na neko vrijeme…
No postavlja se pitanje, a gdje su danas stari Rimljani? Nema ih nigdje… Otišli u nepovrat… Najveće svjetsko carstvo se raspalo i od njega tek kameni tragovi ostali.
Pa onda navališe Turci. Pokoriše pola Europe. Okrutni i spretni ratnici, nitko im se u ono doba u borbi nije mogao oduprijeti. I naravno krenuše prema nama. Osvojili dijelove naše državice čak… Onda dođoše do Siska, tu koplja polomiše, repove podviše pa lagano natrag, doma… I od drugog velikog svjetskog carstva tek sjena ostade…
Mletačka Republika… Jaka pomorska sila. Pokorila dijelove našeg primorja. Danas joj se ni trag ne poznaje.
Napoleon… Pokorio pola svijeta. Čak do Zagreba došao. Postoji jedan kamičak na Kajzerici koji obilježava do kud je došla Napoleonova vojska. I dalje nije… Nego je i ta monarhija propala.
Austro-ugarska… I njima smo bili jako važni. Zbog izlaza na more. Naših luka… I ta velika monarhija ode u nepovrat.
Njemački Reich… svima poznate činjenice… Ne postoji danas…
Kraljevina SHS… Kraljevina Jugoslavija…
FNRJ… SFRJ…
Da skratim priču… Niti jedna zajednica naroda u koju je Hrvatska ikada ušla, nije opstala. I ne samo da nije opstala, nego je propala totalno i danas više ne postoji. Primjeri se samo nižu… I obzirom da nisam povjesničar, možda nisam pogodio ispravan redoslijed. I vjerojatno bi ih dobar povijesničar kroz povijest našao još. Ali redoslijed i nije bitan za ono što želim reći.
Ono što jest bitno je da niti jedna tvorevina niti zajednica naroda koja je u sebi sadržavala Hrvatsku, makar i djelomično, danas jednostavno više ne postoji. Jednostavno je nestala… Pogođena je hrvatskim prokletstvom i ostala je tek kao trag u povijesti. Povijesti Hrvatske i povijesti svijeta.
Zato savjetujem malom čovjeku da se ne brine oko refrenduma i ishoda istog. Nego da sa smiješkom iziđe i bez straha da svoj glas za ono u što vjeruje. Jer je apsolutno svejedno…
Kao i puno jača carstva i monarhije prije nje, Europska unija je sama sebe osudila na propast, onog trenutka kada je s Hrvatskom potpisala neki tamo sporazum o ulasku. I nema veze što u tom sporazumu piše. Što je Jaca tamo potpisala i prikrila od očiju malog čovjeka. Jer EU i tako nema budućnost.
Niti jedna sila prije nje nije opstala…
Pa zasigurno neće ni Europska unija.
Živi bili, pa vidjeli...